Pravila su važna. Bez njih naš mali svijet od rođenja do smrti ne bi imalo nikakog reda. Kodeks oblačenja je jedno od takvih nepisanih, a ponegdje, bogami, i pisanih i onako okačenih na ulaz kao kućni red u socijalističkim zgradama, pravila.
Ono što svaka od nas nosi u glavi je sasvim nešto drugo. Slika nas u našem ogledalu i slika nas u očima posmatrača, a u tim očima nije uvijek samo ljepota, se ponekad znatno razlikuje. Posmatrač me vidi kao djevojku, ili kao damu, ili kao šiparicu ili kao grubijanku, a ponajviše kao seljanku, ako se moj sistem odjevnih pravila raspršio ili odselio zajedno sa dijasporom i crvenim pasošima.
Tako su naši klubovi prepuni košulja do grla, a istitucije štikli od 15 centimetara. Da smo mi jedna Njemačka, ne bi nam ni zamjerila, jer "kad su oni znali da se obuku". Da smo jedna Rumunija, ni po’ muke, "pa oni uvijek izgledaju jeftino". Ali mi smo se postavile visoko. A mi, drage moje, izgledamo jeftinije od parizera na akciji i nakaradnije od vašarskog kombija nekom drugom svijetu. Onom koji nas ne zanima, osim njihovih revija, časopisa, muzičkih kanala, HM-ova, Vogova, Zara, Šikova, Kajti, Blanki, strit stajlova i... Da. Pokušaću ovoga da se sjetim kad sledeći put krenem rukom za cicanom turskom haljinom (jer je Kina pase). Ili možda neću.
